Ljubav prema Dinamu za Andriju Crnčeca iz Šenkovca traje više od 35 godina. Počela je u obiteljskom okruženju, uz tatu koji je plavom bojom zarazio njega i brata, a s vremenom prerasla u način života koji uključuje stotine utakmica, tisuće prijeđenih kilometara, vrijedne navijačke uspomene i ljubav koju danas prenosi na mlađe generacije.
– Kao vjerojatno i kod većine navijača, virus „d“ prenosi se s koljena na koljeno. Brata i mene plavom je bojom inficirao, naravno, tata prije više od 35 godina, ali sumnjam da je mogao imati predodžbu u kakvu će se kroničnu bolest to kod mene razviti.
Početkom 90-ih Dinamo se u njegovu domu pratio na poseban način. Listali su se tatini arhivski primjerci Dinamove revije iz 1982. godine, slušale stare Dinamove pjesme s gramofonske ploče, a odrastalo se uz gumenu lutkicu Cice i radijske prijenose utakmica. Tako su se proživljavale i prve europske tuge, protiv Steaue i Auxerrea.
Bilo je to vrijeme kada put do stadiona nije bio jednostavan. U razdoblju obilježenom teškim okolnostima za Dinamo i borbom za njegovo ime, trebalo je dugo nagovarati roditelje kako bi dopustili odlazak na utakmice.
– A tamo, moram priznati, nije počelo najuspješnije. Moja prva tekma odmah je bila gostovanje. Još nisam bio ni tinejdžer, a već sam sam vlakom išao na četvrtfinale Kupa protiv Varteksa u Varaždin, 30. ožujka 1994. Izgubili smo, ali smo se i kontroverzno provukli dalje. Cvita je bio strijelac pred sam kraj za „gol u gostima“.
Prvi dolazak na Maksimir godinu dana kasnije također je ostao duboko urezan u sjećanje, ali ne zbog pozitivnog rezultatskog ishoda.
– Prvi Maksimir prošao je još i gore. Godinu kasnije, finale Kupa protiv Hajduka, Asanović nas je uništio. Staro „stajanje Istok“, Boysi su probili ogradu, interventna s psima na nas, a mlađi brat odmah je za krštenje popio malo pendrekom po leđima.
Gostovanja su posebna priča
Unatoč takvim počecima, ljubav prema Dinamu samo je rasla. Posebno mjesto u tom razdoblju imala je i predstava „Dobro došli u plavi pakao“, koju su sredinom 90-ih pogledali u Centru za kulturu.
– Nakon kaj smo sredinom 90-ih u Centru za kulturu odgledali predstavu „Dobro došli u plavi pakao“, zaraza Dinamom se samo još više rasplamsala.
U vrijeme kada se Dinamova oprema teško nabavljala, obitelj je pronašla vlastito rješenje. Bakini ručno izrađeni šalovi i kape postali su neprocjenjive uspomene, a neki od tih predmeta i danas su dio Andrijinih odlazaka na utakmice.
– U to vrijeme sveto ime bilo je zabranjeno, nije se baš mogla nabaviti Dinamova oprema pa nam je baka iz vune naštrikala navijačke šalove i kape koje još i danas nosim na tekme te mi kolekcionari nude nemale novce da im prodam. I prvi dres koji mi je također baka poklonila, onaj Vidukin iz 1996., još je uvijek i nakon tri desetljeća aktivan sa mnom po tribini.
Od europskih večeri do gostovanja u svim uvjetima
U više od tri desetljeća navijanja teško je izdvojiti samo nekoliko utakmica. Na popisu su velike europske pobjede, bolni porazi, gostovanja i susreti koji se pamte po atmosferi, a ne samo po rezultatu.
– Teško je u toj masi izdvojiti samo par tekmi: mitsko gaženje Partizana, iz euforije u depresiju protiv Newcastlea, naslađivanja protiv tovara, smrzavanje protiv Olympiakosa, ekstaza dok trpaš Atalantu, Bodo ili Malmö, možda najbolje gostovanje ikada kod Ferencvárosa, luđačko navijanje na kiši dugo nakon kraja tekme na Stamford Bridgeu, prvo „proljeće“ (iako je bilo Valentinovo zapravo) nakon pola stoljeća u Plzeňu.
Upravo su takvi kontrasti dio navijačkog života koji Crnčec posebno ističe. Dinamo znači odlazak na najveće europske stadione, ali i utakmice na terenima koji su daleko od takvih nogometnih pozornica.
– Kontrast dok si kroz tjedan na Emiratesu, a za vikend u kaljuži Vinkovaca, u srijedu na San Siru, u subotu na gmajni u Gorici… Od proljetnih fešti za proslavu titula podno Zapada i na Opusu do proklinjanja prokletstva Zambatinog novčića nakon poraza od Šahtara, Olympiakosa, ovih- onih…
Na utakmice odlazi s najčešće s tatom i bratom
S vremenom je promijenio gotovo sve maksimirske tribine. Počeo je na Istoku, nastavio na Jugu, desetljećima bio na Sjeveru, a potom se preselio na Istok, koji naziva „narodnim“. Nakon što je ta tribina zatvorena zbog potresa, posljednjih godina utakmice prati sa Zapada.
– S godinama sam kao neki prirodni životni slijed migrirao s tribine na tribinu: od stajanja Istok, preko Juga, pa desetljeća na Sjeveru, a zatim na „narodnom“ Istoku dok ga potres nije zatvorio, zbog čega sam posljednjih godina „prisiljen“ boraviti na Zapadu, ali nadam se još koji mjesec dok ne otvorimo Kranjču.
Bez obzira na rezultate i okolnosti, bojkot utakmica za njega nikada nije bio opcija. Podrška Dinamu nije ovisila o tome koliko je gledatelja na stadionu ili kakvi su rezultati momčadi.
– Nikada nisam priznavao borbu na način da se bojkotira podrška na tekmama pa sam na Dinamo odlazio i dok nas se po sramotnih 2000 ljudi na Ligi prvaka skupljalo.
Oko 100 utakmica u tri sezone
Koliko je Dinamo važan dio njegova života, najbolje pokazuju brojke. Samo u posljednje tri sezone Crnčec je uživo pogledao oko 100 utakmica. Prošle sezone nije propustio nijednu utakmicu na Maksimiru, bez obzira na to je li bila riječ o prijateljskom susretu, kup-utakmici protiv Kurilovca, snježnoj mećavi protiv Varaždina ili europskom izazovu.
Uz domaće utakmice, redovito odlazi i na gostovanja, od Poljuda do Predavca te od Malmöa do Opusa.
– Samo u zadnje tri sezone imam oko 100 tekmi Dinama uživo, prošle sam bio na apsolutno svakoj tekmi na Maksimiru, bez obzira je li prijateljska, kup s Kurilovcem, snježna mećava protiv Varaždina ili neka „velika“ europska. Naravno, uz to još i 10-15 gostovanja, od Poljuda do Predavca, od Malmöa do Opusa.
Na Plavoj noći s trenerom Kovačevićom, tatom Anđelkom i bratom Ilijom
Putovanja imaju i svoju cijenu, posebno kada se zbroje kilometri. Iako je Maksimir danas zbog autoceste dostupniji nego prije dva ili tri desetljeća, odlasci na utakmice i dalje zahtijevaju mnogo vremena i vožnje.
– Koliko god da je Maksimir sada zbog autoceste „bliže“ nego prije 20-30 godina, kilometraža se vrti nemilosrdno pa sam tako izračunao da sam samo prošle sezone zbog Dinama proputovao oko 12.000 kilometara, od čega preko 9000 kilometara autom.
Nova sezona nastavila se istim tempom. Nakon desetak utakmica, posljednje gostovanje odvelo ga je u Bukurešt, gdje je imao priliku među prvima ući na tada još potpuno prazan stadion.
– I ova sezona je krenula „jako“ pa se skupilo već desetak tekmi, od čega posljednja u Bukureštu kada sam prvi ušao na u tom trenu još posve prazan stadion.
Na utakmice najčešće odlazi s bratom i tatom, ali i prijateljima te njihovom djecom. Tako se navijačka tradicija nastavlja i na novim generacijama.
– Na tekme uglavnom idem s bratom i tatom te frendovima i njihovim klincima na koje prenosimo zarazu Dinamom.
Dinamo je prisutan svakoga dana
Za Crnčeca Dinamo ne postoji samo 90 minuta na terenu. Navijački život nastavlja se kroz praćenje vijesti, foruma, pub-kvizove, druženja i događanja vezana uz klub. Njegova ekipa na kvizovima nosi ime „Škarice dr. Brune Petkovića“, a među nedavnim događajima izdvaja plavu noć u Čakovcu i rođendanski koncert pod Jugom.
Plava boja prisutna je i u svakodnevnim detaljima, od odjeće i modnih dodataka do predmeta u uredu i automobilu.
– Al nije Dinamo samo dok su tekme… Na dnevnoj bazi se prate vijesti, navijački forum koji posebno luduje dok je prijelazni rok ili loša serija rezultata, pub-kvizovi (čak mi se i ekipa zove „Škarice dr. Brune Petkovića“), plava noć proljetos u Čakovcu, nedavni rođendanski koncert pod Jugom… Svakodnevno i na svakom koraku je nešto plavog, bilo da je to casual majica, hudica ili nešto formalnija vesta, kravata, makar samo detalj poput značke ili remena. Božićna kuglica 365 dana u godini visi na vratima ureda, kao i zidni sat s motivom Maksimira, penkala, šalica, mirisni borić/dres u autu, navijački podcasti tijekom vožnje… Ma i potpisujem se s „malim d“ u ANdRIJA.
U riznici trofeja zagrebačkog kluba
U njegovoj se kolekciji čuvaju ulaznice, godišnje karte, članske iskaznice i brojne druge uspomene. Svaki predmet ima svoju priču, a jedina neostvarena želja ostaje dolazak do originalnog dresa koji je igrač nosio na utakmici.
– Hrpetina memorabilija, svaka pojedinačna ulaznica svih utakmica, svaka godišnja karta, svaka članska… Sve se uredno čuva. Žao mi je jedino što se kroz ovih preko 30 godina nisam uspio dokopati nekog originalnog „matchworn“ dresa direkt nakon tekme.
Posebno mjesto zauzimaju mjesto protiv najvećih rivala
U bogatoj navijačkoj povijesti posebno mjesto imaju utakmice protiv najvećeg rivala. Među njima se ističu pobjeda 4:1 iz proljeća 1996., kada je Mlinka zabio iz slobodnog udarca, te slavlje 3:0 uz hat-trick Eduarda da Silve 2006. godine, nakon čega se slavlje preselilo na ulice Zagreba.
Pamti i pobjedu 4:0 uz pogodak Roga te prošlojesenskih 2:0, kada je Bakrar postigao efektan pogodak.
– Kaj se ove tuge s juga tiče, posebno pamtim 4:1 iz proljeća 1996. kad je Mlinka onaj slobodnjak potegnul malo rikverc za gajbu u rašlje, zatim slavljeničkih 3:0 uz hat-trick Dudua 2006. koji se nastavil večernjim korteom kroz pola grada do trga na proslavu prvaka, Poljud dok ih je Rog uništil za 4:0 te prošlu jesen i 2:0 s bombom Bakrara.
Posljednje gostovanje na Poljudu obilježila je i nesvakidašnja situacija. Crnčec je prvi stigao na kontrolnu točku u Dugopolju pa je, vozeći iza policije, predvodio kolonu navijača kroz Split do stadiona.
– Pred tu tekmu mi se potrefilo da sam prvi došao na checkpoint u Dugopolju pa sam vozeći iza policije kroz Split koji je blokiran samo radi nas predvodio kolonu navijača sve do Poljuda. Ovaj vikend strepim ipak uz TV prijenos jer sam se tek vratil s repke.
Optimizma uoči derbija ne nedostaje
Uoči novog susreta teško je procijeniti što očekivati nakon duže stanke, no optimizma ne nedostaje. Crnčec vjeruje da Dinamo može do pobjede u utakmici s mnogo pogodaka.
– Zbog ove duge pauze teško je predvidjeti u kakvom smo stanju, ali nakon slabijeg početka sezone možda napokon proigramo. Uvijek optimist, tak da unatoč manjku kapetana nadam se pobjedi u golijadi: 3:2 za Modre, Beljo je zicer, vrijeme je da se i Orši „ofna“, a dokrajčit će ih Ivanušec.
Za kraj se osvrnuo i na projekt novog Maksimira, prema kojem ne skriva izrazito negativan stav.
– I za kraj: odabrani projekt novog Maksimira je zločin, sad je li to politička igra da se skupe bodovi kroz rušenje ili ne, ali takav se svakako ne smije (iz)graditi.
