Marin Bogdanić, 23-godišnji Strahoninčar, odnosno „Hantlar“ kako ih vole nazivati, trenutno privodi kraju diplomski studij Prostorno planiranje i regionalni razvoj na Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se svakojakim aktivnostima, no najčešće su one povezane uz košarkaške utakmice gdje već sedam godina obnaša funkciju suca na različitim natjecateljskim razinama i selekcijama. Osim toga, često ga se može zateći u obiteljskom kafiću, Caffe baru Fortuna Strahoninec, ako ne uz kavu ili pivo za šankom (ili s one strane šanka), onda na društvenim mrežama koje u posljednje vrijeme nešto intenzivnije vodi, posebice za vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva kad organiziraju veliku gledaonu. Također, rado odigra pokoji dobar PubQuiz, a od proteklog ljeta u navedenom kafiću organizirali su ljetnu PubQuiz ligu u kojoj smo okupili preko 30 ekipa u 10 odigranih ljetnih kola.
Ono zbog čeka smo kontaktirali Marina je svakako košarka i njegova ljubav prema sportu pod obručima.
Od koje godine si u sportu?
U sportu sam od svojih ranih osnovnoškolskih dana kada sam krenuo nogometnim stopama u lokalnom klubu NK Strahoninec, a nešto kasnije i u susjednom NK Bratstvu iz Savske Vesi. No, kako to često biva u tim godinama, društvo i ekipa iz razreda utječu na odabir sportske aktivnosti te su mene tako usmjerili najprije na plivanje u Čakovečkom plivačkom klubu, a kasnije na košarku u KK Međimurju u kojoj sam se zadržao kroz cijelu srednju školu te ju na kraju pretočio u sudačke vode.
Što za tebe znači bavljenje sportom?
Za mene ne postoji kvalitetnije provedeno slobodno vrijeme od bavljenja sportom, posebice u doba odrastanja svakog klinca ili klinceze. Bila to košarka, nogomet, rukomet, odbojka, ili bilo koji drugi timski ili individualni sport. Bavljenje sportom puno je više od samog treniranja i igranja – ono te uči discipliniranosti, timskom duhu, kompromisu, ustrajnosti, kompetitivnosti, „fair playju“, natjera te da se odmakneš od svakodnevice i napornog dana u školi ili na poslu, a kad još svemu tome dodamo i zdravstveni aspekt koji je važan u rastu i razvoju, ali i kasnije kroz život, dobivamo jednadžbu u kojoj je sport neizostavni faktor.
Zašto si odabrao košarku? Koje trenere i suigrače bi istaknuo u košarkaškoj karijeri?
Kao što sam ranije spomenuo, košarka je bila moj odabir čisto iz društvenih razloga. Oduvijek sam volio sport, što pratiti, što igrati, a u to vrijeme (krajem osnovne škole) nekolicina mojih prijatelja bavila se košarkom pa sam se i ja odlučio okušati u nekom dvoranskom sportu, a košarka se nametala sama po sebi. Iako se kroz mojih sedam godina u KK Međimurju izmijenilo nekoliko trenera, svakako moram istaknuti Stjepana Novaka (Štefa) koji je već dulji niz godina sinonim za košarku, a prvenstveno za rad s mladim igračima u Međimurju. U velikoj većini selekcija je upravo on bio trener i brinuo se o našoj fizičkoj, tehničkoj i taktičkoj spremi na košarkaškim terenima. Treninzi su često bili kondicijski vrlo naporni, no prihvatili smo ih i rasli kao ekipa, od mlađih kadeta pa sve do juniora i mladih, isprofiliranih seniora. Iako sam uvijek bio brz, agresivan i borben igrač, zamjeram sebi i trenerima što nismo zajedno malo više poradili na tehnici šuta pa sam ipak uvijek bio prepoznatljiv po čudnom dvoručnom izbačaju kojeg je jedan trener jednom prilikom nazvao „krivi šut“ pa je to ostala često upotrebljavana fraza u ekipnim krugovima. Od suigrača ne bih isticao baš nikog jer nas je bilo svakakvih – viših, nižih, bržih, sporijih, smirenijih, nervoznijih, tehničara, „šlampavaca“, no nekako smo se uvijek dobro slagali i funkcionirali na terenu. Redovito smo bili u samom vrhu regije sjever, a jednom smo (doduše sa nešto starijom ekipom) dogurali do državnog prvenstva u Splitu.
Opiši put kako si počeo suditi košarkaške utakmice? Tko je krivac za to? Da li si do sada imao kakve neugodnosti u sudačkom svijetu? Koju ligu sudiš?
Moj put košarkaškog suca započeo je onako kako zapravo većina košarkaških sudaca započinje svoj sudački put – kao pomoćni sudac. Često sam bio na zapisničkom stolu (najčešće mjeritelj napada) kao uvijek potrebna pomoć klubu, što je onda preraslo u znatiželju za višim ciljevima koje sam otprilike u 3. razredu srednje škole proveo u djelo kada su nam jednom prilikom članovi Udruge košarkaških sudaca Međimurske Županije „upali“ na trening i prezentirali svoj rad i tečaj za košarkaške suce koji provode – „zašto ne probati?“ rekao sam si. Krenulo se, naravno, osnovnim postulatima suđenja: kretanje i postavljanje na terenu, sudački znakovi, itd., a sve popraćeno strpljivim mentorima, odnosno starijim kolegama, od kojih posebno ističem Krunoslava Perčića, Danijela Perčića, Nikolu Krajačića, Žarka Kovačevića te Tomislava Rodeka, koji su svi (osim potonjeg) i dalje u sudačkim vodama. Kasnije, kako sam prešao u seniorsku košarku, u sklopu 3. lige (tadašnje C lige), edukaciji i usavršavanju uključili su se i brojni delegati koji su uvijek bili tu za savjet ili kritiku u svrhu individualnog napretka. Kroz dvije godine „stasanja“ i stjecanja iskustva na 3. ligi, došao sam do 2. lige, a od prošle sezone na listi sam Prve košarkaške lige, koja predstavlja drugi državni rang (iza Premijer lige). Također iza sebe imam i utakmice WABA lige, kvalifikacijske turnire za Prvu ligu u Đakovu i Crikvenici, različite inozemne turnire kao i suđenje na studentskim, amaterskim i inim turnirima, što u dvoranama, što na vrućem ljetnom asfaltu. Učen sam da, kako bi bio dobar sudac, moraš prije svega biti dobar čovjek. Zvuči dubokoumno, no posao kojim se bavimo specifičan je, jer uključuje splet različitih stvari koje se događaju brzo, dinamično, jedna za drugom, a često su popraćene uzavrelim igračima, trenerima, klupama, publikom…Kao takve, popraćene su i pogreškama koje su u svakom sportu sastavni dio igre, a kažu da ne postoji sudac koji je utakmicu odsudio bez i najmanje greške. Naš je cilj svesti ih na minimum, a dese li se, ljudski ih je priznati, smatram da to košarkaški akteri cijene, ili bi barem trebali… Sukladno rečenom, neugodnosti su mi rijetka pojava, jer se nastojim svaku utakmicu korektno odnositi prema svima na terenu, što uključuje razgovor, često i zezanciju u doziranim količinama, a sve kako bi se stvorila što ugodnija atmosfera za igru i kako se suca ne bi gledalo kao neprijatelja na terenu, već kao kvalitetan servis koji služi da utakmica protekne mirno te da ju pobijedi bolja momčad. Naravno, često treba razumjeti neku burnu reakciju igrača ili trenera koji svim silama nastoji doći do pobjede, a sudac mu to u njegovim očima „ne dopušta“. Iako je nerijetko teško, takve situacije nastojim ne uzeti osobno i pripisati ih žaru borbe te ih kasnije proanalizirati, prokomentirati, a, ima li potrebe, kasnije ispraviti.
Ciljevi u sudačkoj karijeri?
Svoje ciljeve u sudačkoj karijeri podijelio bih na manje i veće. Manji ciljevi su oni koje svakodnevno ispunjavam baveći se ovim zvanjem, a uključuju upoznavanje novih ljudi i krajeva odlaskom na neku utakmicu, zatim odgoj igrača (prvenstveno mlađih) u sportskom duhu, u kojem uz trenere sudjelujemo i mi suci. Na kraju, u manje ciljeve ubrojio bih i edukaciju mladih sudaca, koji su redovito bivši igrači i za koje se nadam da ih svojim dolaskom na neku utakmicu, razgovorom i odnosom prema utakmici potičem da se uključe u sudačku profesiju i pokušaju gledati košarku kroz nešto drukčiju prizmu. Kada govorimo o većim ciljevima, naravno kao i kod svakog ambicioznog mladog suca, cilj mi je iz dana u dan napredovati, ulagati u sebe, nadograđivati svoje znanje, usavršavati određene segmente suđenja te stjecati fond različitih situacija, a to svakako dolazi s lepezom utakmica koje sudimo iz tjedna u tjedan. Nadam se u budućnosti stjecanju određenog renomea na višoj, državnoj razini, a sa čime je povezan napredak na postojećim ligama i dosezanje viših liga, o čemu će vrijeme pokazati.
