Nenad Vrbanec: Svestrani sportaš koji nikad ne odustaje

Pri prvom upoznavanju shvatili smo da je Nenad Vrbanec pun dobrote, topline, ljubavi i zahvalnosti. Naš prvi susret dogodio se 2019. godine kada smo pripremili poklone iznenađenja u akciji “Međimurski sportaši daruju” za Klub Mura. Nenad je uspješan judaš, ali mi smo ga tada upoznali kao nogometnog vratara koji se u humanitarnom susretu istaknuo s nekoliko bravuroznih obrana.

Nenad je 30- godišnjak, a uz judo kojeg trenira u JK Zrinski, pohađa dnevni boravak u Centru za odgoj i obrazovanje. Uz judo voli se baviti i ostalim sportovima te je aktivan član folklornog društva.

Sa sportom se počeo baviti s 10 godina i to plivanjem. Nenad je na početku bio neplivač, a velike zasluge što je proplivao idu pokojnom profesoru Valentu Purgaru. Nakon plivanja priključio se i sportsko rekreacijskoj grupi u Udruzi osoba s intelektualnim teškoćama Međimurske županije gdje je trenirao mnoge sportove kao što su mali nogomet, pikado, kuglanje, bowling. U svim sportovima bio je na natjecanjima u sklopu Specijalne olimpijade Hrvatska gdje je ostvario zapažene rezultate.

Trener Filip, Nenad i župan Matija Posavec na dodjeli nagrada za najbolje sportaše

Prije četiri godine Nenad se sasvim slučajno našao u judu u kojem je i dan danas .

“Sasvim slučajno na poziv Milivoja Bujanića priključio sam se klubu. Poziv je bio poslan u udrugu, a javilo se više mojih kolega iz udruge, ali ja sam jedini zavolio taj sport i ustrajao s treniranjem. Naravno rezultati nisu izostali, a moj najbolji rezultat je 2. mjesto u Portugalu na natjecanju osoba s down sindromom”, kazao nam je Nenad.

Nenad je do sada ostvario sjajne rezultate, a njegovi roditelji priznali su kako u početku nisu shvaćali ozbiljno njegovo treniranje.

“U početku mi kao roditelji nismo ozbiljno shvaćali taj njegov izlet u judo. On se odmah osjećao dobro i sigurno u društvu judaša, ali nakon nekog vremena i sam je promijenio odnos prema kolegama, drugim ljudima te se uozbiljio i postao je odgovoran”, riječi su Nenadovih roditelja.

Velike zasluge napretku u judu idu treneru Filipu Šeketi koji je s Nenadom više od tri godine, a zajedno su prošli baš sve.

“U sportskom smislu definitivno bi istaknuo osvajanje drugog mjesta za Svjetskom prvenstvu za osobe s down sindromom koje se održalo 2019. godine u Portugalu, a kao osobnost bi istaknuo upornost, a sigurno se pitate zašto upornost? Pa evo jednog primjera. Dok recimo odrađujemo pojedine vježbe sa većim volumenom na vrijeme, Nenad koji je vidljivo umoran ne želi odustati i svaki put kad ga pitam da li je umoran njegov odgovor je uvijek ne. Mislim da je to jedan od razloga zašto ostvaruje dobre rezultate kako u judu tako i u ostalim sportovima koje trenira”, istaknuo je trener Filip pa nastavio govoriti o treniranju.

Nenad i Filip u zagrljaju

“Nenadov trening izgleda gotovo isto kao i trening ostalih judaša jer ne želim raditi razliku, u dvorani smo svi jednaki i svi radimo isto, naravno Nenad radi pojedine vježbe sa smanjenim intenzitetom. U periodu kada nemamo natjecanja dosta pažnje posvećujem specifičnim vježbama za judo kao što su npr: izvođenja novih elemenata  u stojećem stavu (tehnike bacanja) i u parteru ( tehnike držanja zahvata, gušenja i poluge) i usavršavanja tehnika koje smo dosad naučili, a kada je pripremni period za određeno natjecanje onda se baziramo na kondiciji, tehničko taktičkim elementima te treningu snage jer snaga ima dominantno mjesto među motoričkim sposobnostima što određuje uspješnost u judo borbi”.

Zajedno su puno toga prošli pa anegdota nije manjkalo. Jednu takvu, trener Filip nikad neće zaboraviti.

“Jedna meni draga anegdota je sa Svjetskog prvenstva nakon što je pobijedio prvu borbu, od uzbuđenja istrčao je s borilišta i skočio meni u zagrljaj te nakon 30 sekundi grljenja u zraku zatrčao prema predsjedniku kluba i njemu također skočio u zagrljaj”.

Nenad i Filip u društvu predsjednika

Najveći ponos u Nenadovom životu općenito je to što se osoba s down sindromom bavi sportom i što je aktivan u svakom pogledu, a naravno njegova upornost je rezultirala i rezultatima.

“Prvi put sam osjetila što znači ponos je bilo 5. mjesto u malom nogometu na specijalnoj olimpijadi u Los Angelesu kao golman malonogometne reprezentacije, a drugi put je to bilo nakon vijesti iz Portugala kada je Nenad postao viceprvak svijeta u judu”, rekla je Nenadova majka.

Nenad s medaljom oko vrata