Od dječaka koji je prije 24 godine sasvim slučajno zavolio judo, preko ozljeda koje su mu prekinule natjecateljski put, do trenera koji je s 17-godišnjim Jonom Žvorcom osvojio olimpijsko srebro u Dakru. Priča Filipa Šekete priča je o upornosti, vjeri u mlade ljude, tisućama prijeđenih kilometara i snovima koji se ostvaruju onda kada se u njih dovoljno dugo i predano vjeruje.
Postoje sportski uspjesi koji se mjere medaljama, naslovima i rekordima. A postoje i oni koji iza sebe nose mnogo veću priču – godine nevidljivog rada, nebrojena odricanja, poraze nakon kojih se treba ponovno podići i ljude koji vjeruju čak i onda kada se čini da je cilj predaleko. Priča Filipa Šekete pripada upravo ovoj drugoj kategoriji.
Danas je njegovo ime neraskidivo povezano s Judo klubom Zrinski Čakovec, mladim međimurskim judašem Jonom Žvorcem i povijesnim srebrom osvojenim na Olimpijskim igrama mladih u senegalskom Dakru. No, put do tog trenutka nije bio ni jednostavan ni unaprijed zacrtan. Štoviše, počeo je sasvim slučajno, jednim letkom s nacrtanim plavim zmajem u kimonu.
Prije 24 godine Filip je prvi put zakoračio na judo strunjaču u rodnoj Dugoj Resi. Nije tada znao da će upravo taj sport postati najvažniji dio njegova života. Još manje mogao je zamisliti da će jednog dana, kao trener, sjediti uz borilište na velikom međunarodnom natjecanju i gledati svojeg sportaša kako osvaja olimpijsku medalju.
Od Dugе Rese do Čakovca – slučajan dolazak koji je promijenio život
Filipova judo priča započela je u školskim danima. Jednog dana u učionicu je stigao letak za upis u Judo klub Duga Resa. Na njemu je bio nacrtan plavi zmaj u kimonu, a dječaku se ilustracija toliko svidjela da je odmah odlučio pitati roditelje može li pokušati.
Prvi treninzi održavali su se u hodniku škole. Učili su se kolutovi, gimnastički elementi, pravilni padovi i prve judo tehnike. Gledajući starije judaše kako izvode bacanja, Filip je sve više zavolio sport koji će ga pratiti kroz sljedeća desetljeća.
Kao natjecatelj nastupao je na brojnim domaćim i međunarodnim turnirima, prošao reprezentativne pripreme u kadetskom i juniorskom uzrastu te ostvario niz zapaženih rezultata. No, sportski put obilježile su i ozbiljnije ozljede – prijelomi prstiju, ozljede stopala i ligamenata. Uz to su dolazile školske obveze, a potom i odluka o nastavku obrazovanja. Natjecateljsku karijeru na kraju je morao staviti u drugi plan, ali od juda nije želio odustati.
Godine 2014. zbog studija računarstva na Međimurskom veleučilištu dolazi u Čakovec. Novi grad, novi ljudi, drukčija sredina i čakovečki, odnosno međimurski dijalekt koji mu je u početku predstavljao malu prepreku u prilagodbi. Ipak, jednu je stvar znao – želi nastaviti trenirati judo.
Raspitao se postoji li u gradu klub i tako stigao na trening Judo kluba Zrinski, koji je tada djelovao u dvorani Policijske postaje Čakovec. Nakon nekoliko treninga primijetio ga je tadašnji predsjednik kluba Velimir Pavlic. Prepoznao je njegovo znanje i tehniku te mu ponudio da se uključi u rad s djecom kao pomoćni trener.
„Tu sam ponudu s velikim veseljem prihvatio. Došao sam u potpuno novi grad, gdje praktički nikoga nisam poznavao, a već nakon kratkog vremena dobio sam priliku nastaviti se baviti sportom koji volim, samo u jednoj drugoj ulozi“, prisjeća se Šeketa.
Ono što je u početku trebalo biti rekreativno bavljenje sportom postupno je preraslo u životni poziv. Prvo natjecanje na kojem je sudjelovao kao trener bio je klupski uskrsni turnir. Sjeća se uzbuđenja, odgovornosti i osjećaja da je započeo nešto novo.
U početku su to bila manja natjecanja u Beltincima, Lendavi i okolnim mjestima, a zatim su stigli Zagreb, Osijek i sve veći turniri. S vremenom se počeo sve ozbiljnije baviti natjecateljskim judom, analizom protivnika, taktikom i individualnim razvojem sportaša.
„Da mi je netko tada rekao da ću se upravo u Čakovcu profesionalno profilirati kao trener i sa svojim sportašima ostvarivati ovakve rezultate, iskreno, teško bih mu povjerovao. Danas mogu reći da je dolazak u Čakovec bio jedna od najboljih odluka u mom životu.“
U Čakovec je došao samo studirati, a zatim…
JK Zrinski – više od sportskog kluba
Danas je Filip Šeketa jedan od ključnih ljudi čakovečkog juda, a ove je godine preuzeo i funkciju predsjednika Judo kluba Zrinski, naslijedivši Ivicu Jalšovca, kojem posebno priznaje zasluge za dugogodišnji razvoj kluba.
Zrinski je u međuvremenu izrastao u jedan od najuspješnijih hrvatskih judo kolektiva. Šest pehara s ekipnih prvenstava Hrvatske, naslovi prvaka i viceprvaka države te kontinuirani uspjesi mladih sportaša potvrđuju da se u Čakovcu godinama gradi kvalitetan sportski sustav.
Prepoznao je to i Grad Čakovec, koji je klubu omogućio proširenje prostora i bolje uvjete za rad. Danas Zrinski okuplja više od 120 sportaša, a o njima brine trenerski tim od pet članova.
No, Šeketa ne želi da se uspjeh kluba promatra isključivo kroz natjecateljske rezultate.
„Nisu sva djeca usmjerena na natjecateljski sport i to nam nije jedini cilj. Želimo omogućiti svakome da se bavi judom, razvija motoričke sposobnosti, disciplinu i samopouzdanje. Djeci koja pokazuju želju i potencijal za natjecanja nastojimo osigurati što kvalitetnije uvjete za daljnji razvoj.“
Posebno važnim smatra povezivanje školskog sporta i klubova. Zrinski sudjeluje u organizaciji županijskog školskog prvenstva, na kojem se okupljaju škole iz Čakovca i drugih međimurskih sredina. Želja mu je uključiti još više škola i djece.
U vremenu kada je djecu sve teže odvojiti od mobitela, društvenih mreža i digitalnog svijeta, treneri moraju pronaći način kako im sport učiniti privlačnim.
Šeketa smatra da ključ nije u pretjeranoj strogoći, nego u ravnoteži između igre, učenja, discipline i prijateljstva. Kod najmlađih se velik dio treninga odvija kroz igru, a pravila, odgovornost i međusobno poštovanje uvode se postupno.
„Najvažnije nam je da djeca zavole judo, steknu prijatelje i da im trening bude mjesto na koje se uvijek rado vraćaju.“
Jona Žvorc – talent koji je prerastao sva očekivanja
U cijeloj toj priči posebno mjesto zauzima Jona Žvorc, mladi judaš iz Nedelišća koji je u prije neki dan osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama mladih u Dakru.
Njihova suradnja nije počela velikim obećanjima ni unaprijed napisanim sportskim planovima. Jona se judom počeo baviti relativno kasno, s otprilike 12 godina. Prije toga trenirao je gimnastiku, što mu je dalo odličnu motoričku bazu, koordinaciju i iznimnu spretnost.
Njegovo prvo natjecanje bilo je Prvenstvo Hrvatske. Iako je izgubio prvu borbu, pružio je snažan otpor znatno iskusnijem protivniku, a borba je otišla čak i u produžetke.
Šeketa se i danas sjeća tog nastupa.
„Već tada sam rekao ostalim trenerima da Jona ima nešto posebno i da bismo uz kvalitetan rad od njega mogli napraviti jako dobrog natjecatelja.“
Uslijedilo je razdoblje intenzivnijeg rada, a rezultati su počeli dolaziti brže nego što su mnogi očekivali. Jona je s relativno niskim pojasevima pobjeđivao protivnike s plavim i smeđim pojasevima, iza kojih su bile godine više iskustva.
Posebna potvrda kvalitete stigla je u veljači 2025. na Europskom kadetskom kupu, gdje je kao praktički nepoznat natjecatelj na europskoj sceni ostvario pet pobjeda i osvojio peto mjesto.
Ipak, Šeketa naglašava da Jona nije rastao sam. U Zrinskom se okupila iznimno kvalitetna generacija judaša rođenih između 2009. i 2011. godine. Oni su svakodnevno jedni drugima sparing partneri, motivacija i podrška. Takvo okruženje omogućuje razvoj pojedinca, ali istovremeno gradi i snažan timski duh.
„Iskreno, od početka sam vjerovao da Jona može ostvarivati velike rezultate, ali teško je bilo zamisliti da ćemo u tako kratkom vremenu doći do olimpijskog srebra.“
Filip je jedan od “krivaca” zašto je judo popularan u Međimurju
Put do olimpijskog srebra nije popločan pobjedama
Ono što publika vidi na kraju jest nekoliko minuta borbe, pobjednički zagrljaj i medalja oko vrata. Ono što ne vidi jesu godine rada koje su tome prethodile.
Judo je sport ogromne međunarodne konkurencije. Za vrhunski rezultat nije dovoljna samo fizička snaga. Potrebni su vrhunska tehnika, taktika, brzina, izdržljivost, psihička stabilnost i sposobnost donošenja odluka u djeliću sekunde. Tu su i putovanja, naporni treninzi, reguliranje tjelesne težine, prehrana i pritisak koji se često javlja kod mladih sportaša.
Šeketa dobro poznaje i onu drugu stranu sporta – povratke kući bez medalje, razočaranja nakon poraza i trenutke kada se počinje preispitivati sav uloženi trud.
„Zamislite da putujete šest, osam ili deset sati na natjecanje, pripremate se tjednima, pazite na svaki detalj i onda izgubite prvu borbu. Ako protivnik ne prođe dovoljno daleko, nemate priliku za popravne borbe i vraćate se kući bez rezultata. A kada vam se to ponovi nekoliko vikenda zaredom, posebno je teško mladom sportašu.“
Upravo tada trener postaje puno više od osobe koja određuje trening i daje upute uz borilište. Mora biti motivator, psihološka podrška, osoba od povjerenja i netko tko će sportašu pomoći da poraz ne doživi kao kraj puta.
Takvih je trenutaka bilo i u Joninoj karijeri. Početak jedne natjecateljske godine nije išao prema očekivanjima. Nakon prva dva europska kupa trebalo je napraviti određene promjene u pristupu i treninzima. Ubrzo su stigli bolji rezultati, naslov seniorskog prvaka Hrvatske i sjajan nastup na Europskom kupu u češkim Teplicama, gdje je Jona kroz težak ždrijeb stigao do finala.
„Jedan vikend možete izgubiti već u prvom kolu i razočarani se vratiti kući, a već sljedeći vikend boriti se za zlatnu medalju. Zato uvijek govorim svojim sportašima da jedan poraz ne određuje njihovu vrijednost.“
Dakar – trenutak koji se pamti cijeli život
A onda je stigao Dakar.
Za 17-godišnjeg Jonu Žvorca nastup na Olimpijskim igrama mladih bio je ostvarenje velikog sportskog sna. Uz to mu je pripala i posebna čast – zajedno s plivačicom Anom Bobanović nosio je hrvatsku zastavu na svečanom otvorenju Igara.
U kategoriji do 55 kilograma Jona je stigao do velikog finala i osvojio srebrnu medalju, a njegov rezultat odjeknuo je Međimurjem i cijelom Hrvatskom. Za Filipa Šeketu to je bio trenutak u kojem su se susrele sve godine zajedničkog rada.
Već pri ulasku u prostor namijenjen trenerima osjetio je posebnu tremu. Borilište, crveni tepih, povišena platforma i reflektori stvarali su atmosferu kakvu je dotad poznavao s najvećih sportskih natjecanja.
„Osjetio sam ogroman ponos. Prošlo mi je kroz glavu koliko smo daleko dogurali i koliko sam zapravo sretan što sam dobio priliku biti dio takvog događaja.“
Ipak, najemotivniji trenutak dogodio se nakon polufinala. Bila je to iznimno teška, napeta i taktički zahtjevna borba, a kada je Jona izborio finale, postalo je jasno da je olimpijska medalja već osigurana.
„Kada smo shvatili da smo u finalu i da imamo olimpijsku medalju, emocije su jednostavno prevladale. Zagrlili smo se i u tom trenutku teško je bilo išta reći.“
U mislima su mu prolazile godine treninga, tisuće prijeđenih kilometara, brojna natjecanja, umor, razočaranja i prepreke koje su zajedno prolazili. Poseban trenutak dogodio se i tijekom dodjele medalja. Dok je Jona u hrvatskoj olimpijskoj trenirci izlazio na postolje, Šeketa nije posegnuo za mobitelom. Nije želio taj trenutak promatrati kroz ekran.
„Samo sam se primio za ogradu na tribinama i tih nekoliko minuta jednostavno uživao gledajući ga. Htio sam taj trenutak doživjeti, a ne gledati kroz ekran.“
U tom prizoru stalo je mnogo više od jedne medalje. Bio je to trenutak osobnog zadovoljstva, ponosa i potvrde da se godine predanog rada mogu pretvoriti u nešto o čemu se nekada samo sanjalo.
Krv, znoj suze pa olimpijska medalja
Trener kojeg se ne treba bojati, nego mu vjerovati
Šeketa svoju trenersku filozofiju temelji na vjeri u sebe, upornosti i traženju rješenja umjesto opravdanja.
Od svojih sportaša traži da ne odustaju nakon prvog neuspjeha, da pokušaju ponovno i da vlastite granice pomiču korak po korak.
„Kada mi netko kaže da nešto ne može napraviti, odmah dobijem dvije sijede! Znam da može, možda ne odmah, možda ne iz desetog pokušaja, ali ako treba, ponovit ćemo nešto i sto puta dok ne uspijemo.“
Ipak, možda je najvažniji dio njegova pristupa odnos koji gradi sa sportašima. S djecom provodi mnogo vremena na treninzima, natjecanjima, pripremama, ljetovanjima i zimovanjima. S nekima je prošao gotovo pola Europe, a nekima je upravo klupsko putovanje bilo prvi odlazak na more.
Ne želi biti trener kojeg će se djeca bojati. Želi da mu mogu prići, razgovarati s njim i povjeriti mu problem, bilo da je povezan sa sportom ili privatnim životom. Zato se na pripremama zna s njima našaliti, zaigrati nogomet, društvene igre ili PlayStation. No, granice i pravila moraju postojati, a njegovi sportaši dobro znaju što se od njih očekuje.
„Želim da me sportaši poštuju, ali ne zato što me se boje, nego zato što znaju da vjerujem u njih, da ih razumijem i da zajedno radimo prema istom cilju.“
Upravo u toj rečenici možda se najbolje vidi kakav trener želi biti. Ne želi stvarati samo dobre judaše, nego mlade ljude koji će vjerovati u sebe, biti odgovorni i znati se nositi s izazovima.
Zrinski ne živi samo od medalja – judo je sport za svakoga
Jedan od najvažnijih dijelova rada čakovečkog kluba jest inkluzivni judo. Šeketa posebno ističe sportaše Nenada Vrbanca i Matea Holjevca, koji su ostvarivali međunarodne uspjehe u adaptiranom judu, uključujući medalje na svjetskoj razini.
Za njega su takvi rezultati jednako vrijedni kao i medalje u klasičnom natjecateljskom judu. Klub organizira inkluzivna natjecanja kako bi omogućio djeci i osobama s različitim teškoćama da osjete radost sportskog natjecanja, druženja i osvajanja medalja.
„Kada vidite s koliko veselja dolaze na borilište i s koliko ponosa primaju svoje medalje, shvatite koliko sport zapravo znači. Judo je puno više od samog natjecanja i dostupan je svima, bez obzira na njihove mogućnosti.“
Uz inkluzivni turnir, Zrinski organizira i Mini judo ligu za najmlađe, a posebno mjesto zauzima Zrinski Open, međunarodni turnir koji je okupio gotovo 700 natjecatelja.
Trener Filip posebno je ponosan na sportaše Nenada i Matea
Od Čakovca do svjetskog vrha – zašto ne ponovno?
Olimpijsko srebro Jone Žvorca otvorilo je novo poglavlje za Judo klub Zrinski, ali i za međimurski sport. Šeketa vjeruje da se u klubu razvijaju nove generacije koje jednog dana mogu krenuti istim putem.
Posebno ga veseli što mladi judaši svakodnevno treniraju s Jonom, poznaju ga i izbliza su vidjeli koliko je rada potrebno za dolazak do olimpijskog postolja.
„Sada imaju konkretan primjer da se i iz jednog relativno malog grada poput Čakovca može doći do olimpijskog postolja.“
Za klub su predstojeći izazovi brojni: nastavak međunarodnih nastupa, razvoj mlađih kategorija, organizacija turnira, povećanje članstva i daljnje jačanje inkluzivnog programa.
Šeketa pritom ne skriva da i sam ima još jedan veliki san – seniorske Olimpijske igre. Olimpijsko srebro iz Dakra smatra krunom dosadašnje trenerske karijere, ali ne i završetkom puta.
„Ovim uspjehom dokazao sam prvenstveno samome sebi da sve ono što godinama radim, sav trud, odricanja i vrijeme koje ulažem u ovaj sport, itekako ima smisla. Ali ovdje ne želim stati.“
Najveća medalja ne nosi se oko vrata
Iza svakog uspješnog sportaša stoji trener, a iza svakog trenera često je obitelj koja prihvaća da njegov posao ne poznaje uobičajeno radno vrijeme.
Šeketa posebno ističe suprugu Ivonu i sina Dominika, koji su mu najveća podrška i motivacija.
Trenerski posao podrazumijeva brojne vikende provedene na natjecanjima, višednevne pripreme, putovanja i izbivanja od kuće. Zbog toga je propustio mnoge obiteljske rođendane, krštenja i druge važne trenutke koji se više ne mogu vratiti. Svjestan je da takva odricanja ne padaju lako ni njemu ni njegovoj obitelji.
„Oni su uz mene i kada se vratim s medaljom, ali i kada se vratim umoran, razočaran ili nakon nekog neuspjeha. Zato ovaj uspjeh na neki način doživljavam i kao njihov.“
Možda upravo tu leži najljepši dio priče Filipa Šekete.
Dječak koji je nekoć zavolio judo zbog ilustracije plavog zmaja, mladić koji je zbog ozljeda morao odustati od natjecateljskih ambicija i student koji je u Čakovec stigao ne poznajući gotovo nikoga, danas je trener koji je s mladim Međimurcem stigao do olimpijskog postolja.
Ali njegova priča nije samo priča o Joni, srebru i velikim sportskim rezultatima. Ona je priča o tome kako se od jednog slučajnog susreta sa sportom može izgraditi životni poziv, kako jedan grad može postati dom i kako se iz male sredine može krenuti prema najvećoj svjetskoj pozornici.
Jer olimpijsko srebro nije kraj njegova sna. Ono je dokaz da se snovi mogu ostvariti – i početak novih, još većih.
