Dora Hren: Karatistica koja ruši sve granice i predrasude
Njezinu dobrotu, ljubav, poštovanje i iskrenost osjetili smo odmah po ulasku u obiteljsku kuću obitelji Hren. Tamo smo stigli da upoznamo našu današnju sportsku heroinu Doru, karatisticu koja dolazi iz Selnice.
Dora je najmlađi član obitelji, obiteljska je maza i pohađa osmi razred OŠ Selnica. U školi joj pomaže dugogodišnja asistentica Ivana Živčec Železnjak, a nakon nastave kreće priprema i odlazak na trening u svoj karate klub “Shotokan karate klub Muraken” gdje je dočekuje trener Dinko Šarić.
“Dora je aktivna karatistica dvije i pol godine. Karate je naporan sport, ali Dora uživa u njemu. Ona nije dijete koja se odmalena voljela igrati s barbikama, već je obožavala akciju. U njoj sam vidjela da gleda borilačke vještine pa smo otišli probati. Po dolasku u klub očekivali smo otpor trenera budući da nikad nisu imali dijete s teškoćama, ali trener Dinko ju je objeručke prihvatio. Unatoč slabovidnosti, ona gleda taj karate i upija svaki korak i dogurala je do narančastog pojasa. U 12. mjesecu trebala je po novu boju pojasa, ali zbog koronavirusa morat će se malo strpjeti”, kazala je njezina majka Zlatica.
Trener Dinko voli imati disciplinu na treningu, a Dora se jako dobro prilagodila uvjetima u takvom trenažnom procesu.
“Trener nikad, ali baš nikad nije vikao na mene. Na svom treningu sam jedina cura, i dečki me slušaju. Na treningu mi je super i volim vježbati karate”, poručila je Dora.
“Karate je Dori donio puno toga dobroga. Više je socijalizirana, pristupačnija te je dobro napredovala u fizičkom i psihičkom smislu. Prije karatea nije mogla stajati na jednoj nozi, a sada to može uraditi bez problema. Također, stekla je samostalnost i ona se sama priprema za trening”, istaknula je majka Zlatica.
Dora još uvijek nije bila na natjecanju, a trener je vrlo oprezan po tom pitanju. Bilo je prijedloga za natjecanje, ali Dori i treneru nikamo se ne žuri. Uz vožnju biciklom, Dora se voli šetati, igrati nogomet, skakati na trampolinu, a svoj dan ne može zamisliti bez sportske aktivnosti. Također, obožava čitati knjige, a najdraža spisateljica joj je Sanja Pilić.
Nedavno je Dora upoznala Ivana i Anđela Kvesića, hrvatske karate reprezentativce koji su na nju ostavili jako dobar dojam i jedva čeka novo druženje s njima
“Željela bih s njima vježbati. Oni su mi uzori i jako ih volim”, kratko je poručila Dora.
Iako voli karate, ne želi biti trenerica, već učiteljica koja bi bila vrlo stroga.
“Ako me ne bi slušali, davala bi loše ocjene. A onima koji su jako dobri dala bi petice”, s osmijehom na licu pričala nam je Dora.
Dora je članica Udruge za sindrom Down Međimurske županije u kojoj ima jako puno sportskih aktivnosti poput plivanja i gimnastike, ali Dorina najveća ljubav je karate.
Zahvalnost i osmijeh koju nam je pružila Dora, nama je bila najveća nagrada i motivacija za dalje.
Svaka čast Dora, želimo ti puno sportskih i životnih uspjeha.
Ovu priču omogućila vam je Vinska kuća Hažić.
Prosinački serijal “Inspirativne priče međimurskih sportaša” se nastavlja, a ova je bila druga po redu sportska priča. Ako ste propustili prvu, pročitajte je sada:
