U lipnju 2025. godine, Dinamo je objavio kako Mario Kovačević postaje novi glavni trener prve momčadi. Za dječaka iz Doljana, koji je preživio rat, siromaštvo i tešku bolest, to je bio trenutak sna koji postaje stvarnost.
Dinamo je u njemu prepoznao ono što su mnogi već znali. Čovjeka koji zna raditi, koji zna voditi, koji zna motivirati. Trenera koji ne odustaje, koji vjeruje u proces, koji gradi momčad na povjerenju i poštenju. Čovjeka koji je u životu pobijedio sve što se pobijediti moglo i koji sada želi pobjeđivati na terenu. A u Dinamu mu zaista dobro ide, iako mnogi to žele drugačije prikazati, unatoč naslovu prvaka. Izborio je europsko proljeće, a u HNL-u je uvjerljivo vodeći na terenu, momčad mu blista…
Zašto nacionalni mediji umanjuju Kovačevićeve kvalitete?
Međutim, sumnje i dalje postoje, a vjerojatno će i trajati dalje. Kada pogledate samo nekoliko mjeseci unatrag, Kovačević je prošao put od najboljeg trenera do onog koji nema pojma o trenerskom poslu. Nakon uvjerljivih pobjeda protiv rumunjskog FCSB-a i Osijeka, Kovačevića su uzdizali u nebesa dok je nakon poraza u Danskoj, žestoke kritike dobivao od tih istih ljudi. A sjetite samo što su mu ti, ponovno pišemo, isti ljudi, radili nakon lošeg niza Dinama u prvom dijelu sezone. Danas će mu svi ti čestitati, pričati mu razne bajke, a već sutra će polako krenuti novi udarci. A zamislite da izgubi kup, vjerojatno bi im opet Španjolac Victor Sanchez bio najbolji stručnjak u Hrvata, a tom istom Španjolcu, kako bi rekli po našem “sapunaju dasku” i govore mu da nema pojma nakon niza lošijih rezultata Rijeke. A opet su isti ti nedavno objavili kako bi Kovačević morao učiti od Sancheza…
“Ma, ja sam stalno pod nekim sumnjama, sjećam se kad sam s Varaždinom ušao u prvu ligu… A osvojio sam svaku ligu u kojoj sam se natjecao. Nisam sumnjao u ovu momčad, znao sam da treba vremena da sve posložimo kako želimo. A i momčad je vjerovala u mene, da je bio itko tko je osjećao drukčije, ne bismo uspjeli ovo napraviti. Hvala ljudima koji su mi dali to vrijeme. Radim svoj posao najbolje što znam, nisam bio u panici… I vama svima zahvaljujem. Gdje god sam dolazio napravio sam i više nego se tražilo. Možda je šala kad kažem “neš’ ti biti prvak s Dinamom”, ovdje u klubu su predivni ljudi, svi koji ovdje rade, svi su mi pomagali od prvog dana, sretan sam i zadovoljan zbog toga. Zahvaljujem i vama, kritike mi daju snagu da još bolje radim. Evo, imamo petoricu, šestoricu igrača s najboljom statistikom. Ne sjećam se kad je Josip Mišić imao takve brojke. Pa Luka Stojković, Miha Zajc… U svim klubovima sam izvukao maksimum od svojih igrača. U ovom proljetnom dijelu igrali smo posebno dobro. Nije bilo lako, puno je novih igrača. Ali drago mi je što se na terenu vidi puno stvari na kojima smo inzistirali. Sve što radim je zbog igrača, želim da uživaju na terenu”, poručio je jučer Kovačević na medijskoj konferenciji.
Isto takvo licemjerje od strane medija možemo prikazati na primjeru Dagura Sigurdssona, trofejnog trenera rukometne reprezentacije Hrvatske. Nakon što smo izborili polufinale, za Dagura bi svi bacili ruku u vatru, ali čim nas je pobijedila Njemačka, već su ga bacili u ražanj. Govorimo o istim ljudima koji ga danas opet slave.
Njegov put od ratom pogođene Jablanice, preko Međimurja i skromnih hrvatskih klubova, preko pobjede nad bolešću, pa sve do Maksimira i naslova prvaka, priča je koja nadahnjuje svakoga tko vjeruje da se radom, upornošću i karakterom može doći do vrha.
