Na krilima euforije svi vole i prate rukomet, ali onda dođe premijerligaška subota, a dvorane prazne. Nažalost, to je rukometna realnost u hrvatskoj ligi, ali Muški rukometni klub Čakovec jedan je od rijetkih primjera gdje rukomet živi 365 dana u godini.
Tako smo u proteklih godinu dana u Čakovcu mogli na djelu vidjeti veliki broj hrvatskih reprezentativaca. Također, svatko od njih rekao je kako u Čakovcu vlada prava rukometna atmosfera. Šteta što ove sezone spletom rezultatskih okolnosti nisu uspjeli ući u Ligu za prvaka, jer tada bi Filip Glavaš, Luka Lovre Klarica, Zlatko Raužan i Tin Lučin ponovno osjetili rukometnu euforiju, bez obzira radi li se o klubu ili reprezentaciji.
Da nema lokalnih medija rukomet bi živio samo u siječnju
Na tu temu dalo bi se raspravljati, ali činjenica je jedna – da nema lokalnih medija rukomet bi se pratio samo u siječnju i eventualno u kolovozu svake četiri godine na Olimpijskim igrama. Lokalni mediji, bez obzir iz koje županije dolaze, velika su snaga lokalnog sporta, tako i rukometa dok oni nacionalni mediji, stavljaju rukomet na marginu. Ako se o rukometu priča samo kad je veliko prvenstvo, onda publika nema priliku upoznati mlade igrače, trenere, priče iz klubova i razvojne projekte. A upravo te priče stvaraju emociju i privlače nove generacije.
Tribine su potrebne u ostalim mjesecima, ne samo u siječnju
Veliki probme hrvatskog rukometa je taj što su tribine poluprazne, a slučaj MRK Čakovec je iznimka, budući da imaju jednu od najveću posjećenosti. Ako hrvatski rukomet želi imati još bolje rezultate, potrebne su pune tribine, jači marketing klubova, ali i brendiranje sporta u nacionalnim medijima.
Reprezentacija je vrhunac, ali vrhunac postoji samo zato što je netko radio u srpnju, u kolovozu, u prosincu. Ako želimo da Hrvatska ostane rukometna sila, onda moramo živjeti rukomet kao što ga žive nacije koje ulažu, planiraju i dišu taj sport svaki dan.
